Ponedeljak, Avgust 13, 2007
There's something wrong with the world today...
Ovog puta necu ulaziti u neke pateticne detalje nase svakodnevnice, vec cu pokusati da na stvari pogledam sa malo vise instance. Odluke i izbor. Moze li se uopste reci da su oni nasi. Zivimo ovaj zivot pokusavajuci da silom utuvimo u glave neki smisao. Kada su u pitanuju dobri i losi izbori, nalazim se pred istom dilemom koju covek ima od nastanka razuma. Nista nam ne moze pomoci. Moral, norme, vera, filozofija nisu ni zagrebali odgovore ni na najjednostavnije pitanje koje si postavljamo svakog jutra. "ZASTO?". Odavno sam shvatio da su racio i logika nemocni pred bilo kakvih izborom. Zasto? Logika i racio su konstruisani za apsolutni svet, pa su samim tim beskorisni u moru relativizma koji nas okruzuje. Dzaba coveku cvrsti stubovi racia na peskovitim temeljima relativizma. Izbor nije nista drugo nego skraceni put inercije prirode i njenih zakona, i neminovno istog zavrsetka. Kraj je isti i za crni i za beli izbor... Zasto se je hiljade hektolitara suza prosulo oko izbora koji nisu nasi? Brinemo se da li je izbor bio dobar ili los. Pogledajmo prirodu. Ako postoji neka sila koja nema ni malo obzira onda to zasigurno mora biti prirodna sila. Beskrupulozno i hladno sledeci zakone poznate samo njoj, gradi i rusi ne gledajuci ni oko ni iza sebe... I nikad je ne krivimo ni optuzujemo... Valjda znamo da nema svhre .... Ali svakim danom cemo razbijati glavu nazovi nasim odlukama.... Mislim da polako ali sigurno shvatam PRVU recenicu na koju sam naleteo proucavajuci budizam i istocne religije. "Sve je iluzija" ... Upravo tako... Razmislimo malo... Ako ne postoji nesto sto mozemo apsolutno definisati, da li mozemo reci da nesto i postoji? Da li postoji i onaj koji to nesto pokusava definisati? Ako to nesto i postoji, a mi ga ne umemo definisati, da li opet ima smisla pokusavati. Da li je bitka za nas unapred izgubljena ili je ne vidimo jer nismo dovoljno voljni da je vidimo, a i da zelimo da li uopste imamo mogucnost videti je i da li uopste imamo pravo videti je. Ako nemamo, onda se pitam, da li imamo pravo na bilo sta u zivotu. Ljubav, sreca. Ako izbor nije nas, mozda nisu ni one nase. Ako su nase, zasto ih ne mozemo razumeti i dobiti najtrivijalniju potvrdu postojanja necega. ... Zasto bi nam bog zabranio znanje... Pa kreirajuci nas po svom obliku morao je znati da je PRVA stvar koja ce nam pasti napamet upravo znanje... Zar nije dovoljno poznavao sebe, da nas je zeleo postedeti istine ili je zeleo da tajnu znanja i kreacije vecno sakrije za sebe... I onda se jos pitamo zasto smo mi sebicni... Iver ne pada dalje od klade ... Moze nam dati sva bogatstva ovog sveta, ON prvi treba da zna da cemo za milisekundu sve to zameniti za ISTINU!!!... Ili je i on zeleo nesto zaboraviti.. neku univerzumsku traumu... razbio posudu primordalnog univerzuma iz koje se prolio zivot....
Vidim samo mrak... Dodje mi isto.. Dzaba sva svetla ovog sveta, sva ljubav i sva bol... Ako ih ne mogu definisati .. ONA ne postoje!... Isto mi dodje kao i da ih nema... Ili kao da nema mene ... Mada ih mogu opipati sve se svodi na taj dronjavi impuls koji zavrsava u zabokrecini nervnih zavrsetaka tvrdoglave tintare... Sve u meni mi govori da se istina krije odmah ispod tog impulsa, ali dzaba mi oci kada ne vidim dalje od nosa... Ne znam ko je kriv za to sto se kao davljenik ne mogu uhvatiti ni za slamcicu bilo kog elementa realnosti... Gde su ruke koje ce me izbaviti iz mora relativnosti, kada cu stici do obale, tako zarko zelim poljubiti cvrsto tlo....
na to, da je sve iluzija, naišla sam kod Zenona koji kaže da kretanja nema! on nam daje primer-ako je sve sastavljeno od beskonačnog niza tačaka, mi u prelazu iz jedne u drugu tačku nailazimo opet na niz tačaka iz koje je ova prva sastavljena... i tako u beskonačnost, nikad ne krenemo, jer uvek nailazimo, iznova i iznova na novi niz tačaka u koji treba da kročimo da bi započeli kretanje! (ovo sam krajnje amaterski iznela, jer sam filozofiju slušala samo kao usputni predmet)
Sioran (znam, znam, vec davim sa njim) :
Trenuci u kojima zelimo da budemo sasvim sami jer smo sigurni da cemo, suoceni sa sobom, pronaci retke, jedinstvene, necuvene istine - a potom razocarenje i ubrzo gorcina kad otkrijemo da iz te najzad ostvarene samoce ne proizilazi nista, i da nista i nije moglo da proizidje.
There's something wrong with the world today...
"Mozda civat svet nije nista drugo, nego uvek promenljivo delo nastalo kao posledica ukrstanja snova bica slicnih meni..." (Djovani Papini)
Ova recenica me uvek navede na pomisao da ja ne postojim, da je moj zivot samo neciji san kojim upravljaju zelje i nagoni onoga koji sanja, a koga neko drugi sanja i tako do onog bica koje je slicno nama upravo po tome sto sanja...Ali je takav kapacitet da sanja sve nas... Sest milijardi ljudi uobliceno u samo jedan san... A on se zabavlja analizirajuci svoje snove i unoseci razne varijacije u "nase zivote" i tako gura nasa cula u zaglusujuci haos. Da znam sta se desava van te price, na koju foru i kako... Iskreno- ne bih se menjala ni sa bogovima.
Pozz
Postavio bih samo jednu tezu. Da li su granice naseg saznanja definisane ili nisu? Ako nisu OK. Treba ici dalje (ko moze, ko sme, ko ume i ko ima s cim). Ali ako jesu onda nam ne preostaje nista drugo nego da stvari pojednostavimo!
Posto se svemir menja i siri, menja se i siri saznanje o njemu.
Ali, bez obzira na to stvari treba pojednostaviti, tu si u pravu.
Da li mi u stvari zivimo u jednom velikom kompjuterskom programu? U Matrixu?
Ne znam sta je u pitanju i jednostavno ne zelim o tome mnogo da dumam. Nekako mi se cini da u celoj prici ne smemo preskociti ciljeve. Svakako da je najstrasnije nemati cilj. Ali i cilj koji nije realan moze da bude nezgodan. Ja sam brate za puno manjih ciljeva koji su u nekom doglednom vremenu realno ostvarivi. Ako nista drugo ono lakse mi je da funkcionisem.U svakom slucaju divim se ljudima koji imaju toliko dubine da se uhvate u kostac sa tim stvarima.
@zoljas: odavno sam naucio da nije nista mnogo bolje ni sa ciljem... Imao sam sve moguce ciljeve u zivotu u svoje vreme.... Ono sto je zanimljivo je da sam shvatio da mi i taj nacin ne pruza prave odgovore je taj da kada sam ostavario BUKVALNO sve ciljeve.. opet je ostajalo cuveno pitanje ZASTO!!>.. Kada ostvaris neki bitan cilj.. namece se postavljanje drugog veceg.... Ja sam u mislima probao da objektivno razmislim sebe kako bih razmisljao i kada bih ostvario SVE moguce ciljeve.. i kada sam video da bih i dalje imao ista pitanja.... krenuo sam drugim putevima!!......
inace na prvo pitanje sto se tice granica... znas kako apsolutno mislim da nisu konacne... Ali da dotle stignes pitanje je kolika ti je potrebna volja, i na sta bi licio takav zivot u ovom materijalnom vremenu!!!... ono sto mene jede je da nemas takvu slobodu da se time bavis.. jednostavno sistem ne da.....
@connor: evo ti zanimljovg linka za tu teoriju
http://www.simulation-argument.com
@dmc
Za ovo drugo te potpuno razumem i jos jednom se divim naporima koje ulazes. Sto se prvog tice: u ostvarivanju ciljeva uvek je lakse u dvoje. Onako iskreno. Iskrsnu i neki novi ciljevi koji nam se nametnu pa ih i prihvatimo (opet onako iskreno). Ali da se razumemo ni to nije lako. Trazi puno odricanja ali u krajnjem ishodu moze dosta i da pruzi. Ako nisi u tom fazonu razmisli o tome.
"Vidim samo mrak... Dodje mi isto.. Dzaba sva svetla ovog sveta, sva ljubav i sva bol... Ako ih ne mogu definisati .. ONA ne postoje!... Isto mi dodje kao i da ih nema... Ili kao da nema mene ..."
Ima nesto prokleto u coveku da sve sto postoji definise, vidi, sazna, unisti, ostvari..
Osecaj..
Platon je jednim delom dokacio to pitanje naseg postojanja/ne postojanja, po njemu smo mi kopija nekog savrsenog sveta, kao odraz u ogledalu koji bas i nije stvaran... Takodje i Dekart koji je zakljucio, "Mislim, dakle postojim"...
I, mozda je to svrha zivota, da mislimo i postavljamo sebi pitanja, a odgovor... Huh...
Mitke me je skinuo sa liste "kandidati za vredi listu"
UUUUUUUUaaaaaaaaa Mitke!!!!!
A ako ponovo pocnem da pisem????
Pa stavio bih te odmah.. reko sam ti da ti je blog bio odlican!! ;>
Mi se radjamo samo sa jednim i to sa instinktom da imamo cilj. E sada, nekada ga je samo lakse naci a nekada teze.
@vukasin: da, i zato ljudi vrlo brzo, mozda i prebrzo u zivotu (ne njihovom krivicom) odaberu cilj koji mi sada sa ove tacke deluje kao iluzija.. naravno uvek moze biti da gresim i da je moj cilj nedostizan... ali makar mi za momenat daje smisao.... bez obzira sto na tom putu sve vise vidim besmislenost... ironicno ;)
mi se muški, a ti i ja još više, izuzetno međusobno suosjećamo u pogledu žena...eh! žene!
Dodaj komentar
|
- Jun 2013
- Mart 2013
- Maj 2012
- Decembar 2010
- Oktobar 2010
- Jul 2010
- Februar 2010
- Januar 2010
- Decembar 2009
- Oktobar 2009
- Avgust 2009
- Jul 2009
- Maj 2009
- April 2009
- Mart 2009
- Februar 2009
- Januar 2009
- Decembar 2008
- Novembar 2008
- Oktobar 2008
- Septembar 2008
- Avgust 2008
- Jul 2008
- Jun 2008
- Maj 2008
- April 2008
- Mart 2008
- Februar 2008
- Januar 2008
- Decembar 2007
- Novembar 2007
- Oktobar 2007
- Septembar 2007
- Avgust 2007
- Jul 2007
- Jun 2007
- Maj 2007
- April 2007
- Mart 2007
- Februar 2007
- Januar 2007
- Decembar 2006
- Novembar 2006
- astronomija
- blog
- conspiracy
- Film
- Filozofija
- FreeSpeech
- Glavna
- muzika
- video igre